sri - 01.04.2009
transactio
Bili su naručeni u 11. M. je stajao pred «palačom pravde» i pušio cigaretu nervozno šečući ispred ulaza. Povremeno bi pogledao u pravcu lisinskog i tražio je u gužvi stranaca. Čudno se osjećao. Kao da će oko podneva biti netko drugi. Da će voditi tuđi život. Ipak si je priznao, tješući se tom mišlju, da je to samo komad papira. Zakonska regulacija nečijeg emotivnog kaosa. Sud je morao potvrditi ono što su oni znali već mjesecima. Kraj. Erase. Novi početak.
«U kurac!», najiskreniji zbroj misli i njegova stanja izletio mu je kad joj je prepoznao hod umotan u ljubičasto crnu kombinaciju odjeće. Tijelo je još uvijek bilo slabije od razuma. Želio ju je. Čak i sada.
Otvorio je oči. Osjetio je laganu bol u sljepoočnici.
«Previše vina», pomislio je
Jastuk s lijeve strane bio je prazan sa udubljenjem po sredini i zgužvanim ušima. Deka je bila skupljena u klupko pored njega. Čuo je škripu namještaja iz kuhinje. Ustao je lagano. Krenuo je prema izvoru zvukova. Stajala je ispred štednjaka. Gole noge do stražnjice.Nosila je preveliku majicu s nekim glupim napola izlizanim natpisom. Njegovu majicu. Osjetio je uzbuđenje u preponama. Imala je zelene tange. Lijepo su se vidjele kad se sagnula da potraži šećer iz elementa. Obla, prćasta stražnjica ponosno mu se iznljela pred pogled. Napravio je korak. Drugi. Sve je obavljala okrenuta mu leđima.
Prišao joj je na dva-tri koraka kad je stavljala šalice na stol.
Ž. ga je primjetila iz daljine. Znala je po odjeći. Zeleno i oker. Kombinacija njegova života. Nije žurila. Pustila je namrgođene ljude da prođu semafor prije nje.
Upalilo se crveno za pješake. Pitala se da li je prepoznaje iz ne tako velike udaljenosti. Trbuh joj se stezao iako je bila spremna potpisati bilo što. Zeleno.
Pokrenula se sasvim lagano. Ležerno. Znala je da će prepoznati taj hod. Gledala je prema njemu. Stao je. Promatrao ju je. Približavala mu se. Osjetila je lagano drhtanje u koljenima. Koraci su postali nesigurniji. Željela ga je. Uvijek. Svugdje. Nerazumno željela.
Probudila se s laganom glavoboljom. Opet su pretjerali. Promatrala je, ležeći na boku, kako on spokojno spava malo otvorenih ustiju. Takva scena uvijek joj je bila smiješna. Potiho je ustala i pošla u kupaonicu. Skinula je gaćice i sjela na školjku. Uz lagani mlaz mokraće razmišljala je o nastaloj situaciji. Nije joj bilo žao. Nije osjećala krivnju. Nije ustvari osjećala ništa. Tek slatke trnce sladostrašća sinoć. I olakšanje nakon vrhunca i neprospavane noći jutros. Ustala je. Obrisala međunožje pažljivo. Peklo ju je . Nasmiješila se licu u ogledalu i oprala zube. Pronašla je njegovu majicu s glupim natpisom i obukla je. Uputila se prema kuhinji. Pokušavala se prisjetiti rasporeda kave i začina. Gdje što stoji. Nije bila ovdje dva mjeseca. Nije bio kao ona, zaključila je s olakšanjem jer neće raditi buku. Nije premjestio namještaj. Izmješao njezin raspored stvari. Lako je pronašla sve što je trebala i upalila plin na štednjaku.
Prišla mu je. On je prišao njoj. Pružili su si ruke.
« Bok.»
« Bok.»
Zagrlili su se. Osjetio je kako ona drhti. Osjetila je kako se on trese. Okrenuli su se prema ulazu i krenuli unutra. Pustio ju je prvu na detektor metala. Glup primjer kavalira. Ušli su u lift. Sami. On je gledao u pod. Približila mu se. Privukao ju je k sebi. Osjetila je njegov jezik kako joj probija slabu obranu usana. Prepustila se. Ruka joj je pala na njegove prepone. Lagano je sitsnula nabreklinu iza debelog samta. Stisnuo joj je stražnjicu. Lift je stao. Odmaknuli su se. Nitko nije ušao. Njihove nervozne ruke stisnule su previše brojeva. Treći kat. Broj na ekrančiću objavio je stvarnost.
« Prokleti smo!» izustila je i izišla iz lifta
Šutjeli su krečući se prema sobi 313. Stali su pred vratima. Sat na zidu pokazivao je pet minuta do jedanaest. Okrhani mramor hodnika širio je svoju kamenu hladnoću.
Čvrsto ju je uhvatio za bokove. Pritisnuo je tijelom uz rub stola. Voljela je oštre kutove. Znao je. Lijevom joj je rukom gurnuo leđa prema ploči stola. Desnom je podigao majicu. Razmaknuo je gaćice. Ušao je u nju. Polako. Osjetio je stijenke unutrašnjosti. Bila je topla. Mokra. Nenadomjestiva. Ubrzavao je disanje. Pojačao je ritam prodiranja. Uzdisala je glave položene na horizontali stola. Rukama je stiskala drugi kraj. Zid je nijemo trpio udarce drva o sebe.
Jedini je znao izabrati trenutak. Kao da su im tijela povezana neraskidivom željom za spajanjem. Pritisnuo ju je uz kut. Znao je da to voli. Uživala je dok je prodirao u nju.
Željela mu je vidjeti lice. Opet promatrati luđački sjaj u pogledu. Kao da je ždere očima. Kao da je dio nje. Komad materije koji joj nedostaje. Odgurnula ga je rukom. Okrenula se prema njemu. Sjela je na stol. Primila ga rukom i uvela u sebe. Utroba joj je gorjela. Stavila je dlanove na njegova prsa. Voljela je tu kožu. Voljela je kapi znoja koje se otimaju užitku. Na liniji života bubnjali su njegovi otkucaji. Požuda srca na karti hiromantije. Gledala ga je u oči. Titrala je u sebi. Trbuh joj se stisnuo. Znala je da neće dugo. Zabila je nokte u njegove ruke. Koža se zacrvenila tankim linijama krvi. Drhtao je u njoj. Ubrzavao kretnje. Povukla mu je kosu i utisnula poljubac na usne.
« Ne vadi ga van!!» zapovijed i želja kroz šapat
Drhtao je iznad nje. Suze su joj zamaglile pogled. Izmiješani sokovi klizili su niz opuštene noge. Vrhunci su ih spajali. Od vrha nema dalje. Znala je. Znali su.
«Gospodine M. Sud je uvidom u kompletnu papirologiju i činjenice vašeg slučaja odlučio uvažiti vaš zahtjev za rastavom braka.Imate li kakve primjedbe?»
Gledao je njezine listove.Grudi.Hladno lice.
«Nemam.»
«Gospođo M. imate li što za dodati na presudu?»
Gledala je njegovo lice. Čitala je požudu iz njega. Dobro je oglumila hladnoću.
« Nemam.»
Bla. Bla. Bla. Zahvalili su se na brzom postupku i izišli. Zakon je pobijedio, koliko god bio besmislen. Nijemo su stavili potpise na papir. Pozdravili sutkinju. Izišli na hodnik. Gledali su se nekoliko trenutaka.
« Sretno!», rekao je i pružio ruku
« I tebi...», odvratila je i primila njegov dlan.
Gledao ju je kako zamiče za ugao. Oćutio je želju. Strah od praznine koja mu prijeti kada ona ode. Plašila ga je impotencija na sve druge žene. Uzeo je mobitel u ruke. Upalio ga. Utipkao je poruku. Poslao je njoj. Krenuo je ka stepenicama. Beep sms-a uhvatio ga je na prvom katu. Pogledao je na ekran.
« Doći ću. Rekla sam ti da smo prokleti!»
Sagnula se. Povukla mu je bokserice prema gore. Utisnula poljubac u prepucij. Okrenula se i otišla u sobu. Obavio je nuždu i pošao prema sobi. Ona je već bila obučena.
« Odlaziš?» upitao je
« Imali smo zadnju večer...nadam se..nemamo ništa osim toga. Nismo imali ništa osim toga...nismo se niti potrudili..Da! Odlazim.»
Prišao joj je. Poljubio je u obraz. Podigla je kaput s naslonjača. Čuo je šum koraka. Zvuk zatvaranja vrata. Prostor je ostao obavijen mirisom strasti. Mirisom ovisničkih tijela. Mirisom koji nije mogao odmaći se od materije i trajati u duhu. Uzeo je šalicu s kavom u kuhinji. Promatrao grad kroz prozor. Stan je obavila tišina. Zlokobni prethodnik samoće. Pali su s vrha. Nepovratno. Ljudi su s brzim izgaranjem. Srknuo je kavu. Sudovi ne pomažu pri sjećanju. Život nije ring za nagodbe.
1. travanj 2009 14:46:50
|
(5) komentara
Eugenio-sad kad si me rasplako-dodaj mi maramice!!!!!!
bude skoro tvoja nova priča?il voliš kad te mole?naređuju možda?
kao i uvijek, bacis me na razmisljanje i uvidim koliko je lijepo voljeti. fala ti ;)
http://tonkicapalonkica.mojblog.com/p-blogeri-na-rostilj-spremni/194585.html
. . .
ned - 15.03.2009
smrt vs požuda
1.
Bio je ponedjeljak.Sunčan i sluzav od znoja.Sparina mi je potvrdila misli da nikako ne želim umrijeti u ljeto.Iz samilosti prema onima što će doći.A ljeti je i manje ljudi u Zagrebu pa je vjerojatno tu i strah od razočaranja da kao duh gledam šačicu onih koji nisu imali za godišnji.Hodao sam prema mrtvačnici, probijajući se kroz gomilu nepoznatih.Volim crnu boju no na vrućini kolovoza ona postaje svojevrstan
križ.Pomislio sam kako se Mislav sad smije gledajući nas ovako oznojene, s tamnijim nijansama crne ispod pazuha.Lijes je bio otvoren.To nikada nisam razumio.Čemu?Zar ljudi trebaju potvrdu da je netko mrtav?Stajao sam negdje u razini njegovih nogu.Ustvari u razini onog što su bile noge.Oko mene plutali su šmrkljavi jecaji i promuklo ridanje.Nisam znao plaču li zbog smrti ili zbog groteskne prikaze mrtvaca.Plač je zvučao iskreno.Mislav nije trebao narikače.Sjećam se,glupe li božje povlastice, ja sam bio posljednji koji je vidio kako koristi svoje udove za kretanje.
2.
Zapeli smo u nekoj vukojebini u Lici, kao zaostale lokve nakon oluje.Oko nas samo kosturi negdašnjih kuća.Crkotine krava i svinja.Pokoja poludjela ovca i janje ili zalutalo kljuse.Razmišljali smo da li da naciljamo u meketavog janjca i priuštimo mu laganu vatricu na koži i kolac kroz tijelo.Dok smo mi razmišljali, netko iz voda već ga je gulio pjevajući neku kretensku poskočicu.Njuškali smo oko ruševina tražeći nešto vrijedno.Sjećam se, najdraži suvenir iz pustošenja bila mi je kolekcija pornića s Traci Lords.Nitko nije razumio zašto a dječak masturbator u meni čuvao ju je kao škrinju s blagom.Niti ja nisam razumio što će njima iščupane utičnice ili kičasti lusteri.Rat valjda čini ljude kolekcionarima beskorisnog.
Mislav je bio najsretniji kada bi naišli na podrum pun rakije.
-Znaš kaj?-rekao bi- Bore se ko pičkice al imaju brlju za bogove...
Onda bi dobro potegao iz boce dok se oko njega širio miris pečenih šljiva.Nismo se dugo poznavali.Kojih tjedan-dva dana zajedničkog provlačenja kroz kaljuže i izbjegavanja zalutalih metaka.No među poklonicima novokomponirane glazbe, koji nikako nisu mogli shvatiti da se i protiv toga bore, on je bio jedan od rijetkih koji je znao razvuči zvukove Azre na gitari.Neki moj fantom slobode.Ostatak ekipe skupljao je granje za vatru a mi smo kao dva alkoholičara u apstinenscijskoj krizi lunjali oko pepela i čađe srušenih kuća.Imao je neki nos, neko šesto osjetilo za rakiju.
-Bingo!- veselo je uzviknuo i počeo se zavlačiti ispod poluspaljenih vrata neke jednokatnice.Sve u svemu, ta je kuća još i dobro prošla.
Pogledavali smo okolo, savjesni i oprezni koliko i pijanac ostavljen zatvoren u Badelovom postrojenju i ubrzo smo odložili oružje i sjeli na male drvene stolčiće.Mislav je potego prvi.
-Yesss..- siktao je na svom lošem engleskom.
Jednom sam mu rekao da mu engleski leži koliko i Štuliću.Nikako.Usrano.Balkanski.
- Mater im...svaka im čast- nije se mogao odlučiti između psovke i pohvale
Pijuckali smo naizmjence ne suviše glasni u razgovoru, da nam netko od warkolega ne bi oteo koji gutljaj.Ionako smo bili drugi svijet.
-Jesi ikad razmišljao kak bi htio umrijeti?- odjednom je ispalio
Gledao sam ga tupim pogledom lagano pripitog adolescenta.
-A je ti pitanje u pičku materinu..
-Zakaj!?Pa rat je.Mi smo tu i lako se može dogoditi..
-Nisam.- odgovorio sam – Ali ne bi htio da se gušim.Znaš ono davljenje pod vodom ili manualno i ta sranja...jebote pitanje
Šutio je kratko vrijeme u stavu dubokog razmišljanja.Onda me pogledao.Najiskrenije i najintimnijim pogledom kojeg sam susreo u životu.
-Ja bih mogao prestati disati dok ližem pičku svoje žene.Ne mogu zamisliti bolju i ljepšu smrt.Kakav rat i heroji, puca mi kurac za te spike.Htio bih da raširi noge i sjedne na mene, da svrši s mojim posljednjim dahom...
-Isuse...-prekinuo sam ga u vokabularnom cinnilingusu i oteo mu flašu iz ruke
Nije se bunio.Posegnuo je rukom unutar prsluka i negdje iz predjela prsa, s one strane gdje je veči dio srca izvukao novčanik.Vadio je neke papiriće iz njega.Kopao po pronađenim srpskim novčanicama i zgužvanim kuglicama krunice.
-Evo je!- rekao je glasom znanstvenika netom poslije epohalnog otkrića i ispružio ruku prema meni.U drhtavom dlanu, među prljavim prstima držao je , na rubovima zgužvanu, fotografiju.
U istom trenutku neki se predmet dokoturao do nas.Poveće metalno jaje stalo je na metar od naših tijela i bešumno otkucavalo.Tik.Tak.Kao da smo mogli čuti zlokobne otkucaje.Instinktivno smo se bacili prema onim sakatim vratima kad se začula eksplozija.Nakon što su se dim i prašina razišli ustanovio sam da osim laganog gušenja prašinom ništa ne nedostaje.Čovjek nakon eksplozije automatski prelazi rukama po cijelom trupu i osjeti neopisivo olakšanje kad shvati da je čitav.Da ga neki kurac čuva u jednom komadu.Hvala ti Bože!Začuo sam Mislavovo stenjanje.Ležao je sav prašnjav ispod onih vrata koja su se izgubila u smjesi kamena i uništene žbuke.U ruci je još držao fotografiju.Otpuzao sam do njega.
-Jesi ok?- pitao sam
-Mislim da mi je sjebalo noge...uopće ih ne osjećam- zakašljao se nakon objašnjenja
Počeo sam raskapati i odmicati šutu s njega, da mu oslobodim noge kad sam ugledao neku sjenu kako se primiče iz drugog dijela kuće.Iz onog pravca odakle je stigla bomba.Nisam mogao do oružja.Sjena se približavala i brzo sam uvidio da drži pušku u ruci.Začuo se pucanj.Sjena se stropoštala na pod, nimalo nježno i bešumno kako sam mislio da sjene padaju.Iza mene dolazio je netko iz našeg voda. Prekoračio nas je i odšetao prema truplu.
- Baba krezuba...- rekao je i još jednom pucao
Nekoliko dana kasnije posjetio sam Mislava u bolnici u Zagrebu.Amputirali su mu noge.Nisam primjetio onu zajebantsku iskru u njegovim očima.Razgovor je tekao kako takvi razgovori obično teku.Nije kraj svijeta i te pizdarije.Bezrazložne i isprazne riječi nemoguće utjehe.Onda je posegnuo u ladicu do kreveta i izvukao fotografiju.
-Za ovo vrijedi živjeti.Nisam li ti rekao kako želim umrijeti.- smiješak mu je uljepšao do tada smrknuto lice
Prihvatio sam sliku i pogledao je.Šutio sam dok sam promatrao velike smeđe oči na skladnim crtama lica, raspletenu smeđu kosu u slobodnom padu niz ramena.Bujne grudi pritajene crvenom bojom tkanine.Skužio sam ga odmah.Znao sam što je htio reći.Jednom sam i ja uživao u tom biću.Jednom. Ne tako davno.
3.
Prišao mi je svećenik.
-Vi ste iz obitelji?
-Ne.Nisam.Prijatelj sam.Poznajem ga iz rata.- odgovorio sam
-Možete li pomoći pri nošenju lijesa?- upitao je
Sranje!Nije da se bojim smrti, daleko od toga ali nisam baš bio raspoložen za ovo.Nisam volio sprovode ljudi koji su mi tako snažno bili upleteni u život.Najgore od svega, razočarat ću očekivanja svih prisutnih jer ne mogu plakati.Jebiga Bože!Ne mogu i točka.
-Naravno.Samo recite kada.- izrekao sam protivno svim razmišljanjima
Svećenik se udaljio a ja sam stao postrance i promatrao ljude kako se naginju nad odar i plaču.Neki su vidljivo susprezali suze.Očito je da su ga ljudi voljeli.Ili su samo bili samilosni.Suze sažaljenja.Za obitelj suze olakšanja.Potražio sam pogledom poznajem li nekoga.Neka lica su mi postala jasnija i izišla su iz maglice nepoznatih.
Neki suborci.Neki zapovjednici.Ustuknuo sam korak znajući da če procesija oko lijesa potrajati i da neka žena mora par puta pasti na lijes i ridati i tražiti da nju uzme.Tako predvidljivi i deja vu scenarij pogreba.Sprovodi i svadbe.Vidiš jednu, vidio si sve.Tradicija je tako nemaštovita.Sakriven iza zelenih iglica vijenaca i plastičnih traka s posvetama, nehajno naslonjen na čempres, potražio sam u hlačama kutiju cigareta.Lijepo je biti izdvojen iz mase.Znao sam da sam trenutno nebitan.Da nitko ne mari za mene.Stavio sam jednu cigaretu u usta i pokušavao zapaliti upaljač.Pas mater!Kao da je plin iscurio.U tom trenutku, taman kad sam iza lijesa mrtvog kolege htio opsovati moj vječni rat vatre i cigarete, neka je ruka ispružila plamen prema mojem nosu.Nisam pogledao.Uvukao sam dim i otpuhnuo ga.Tada sam podigao glavu i pogledao u pravcu ispružene ruke.
-Bok!- rekla je blago nasmiješena iako su joj oči bile otečene od suza
Gledao sam je u oči.Šutio.Pognuo glavu kao da se sramim pa opet podigao u razinu njenih očiju.
-Bok...sorry al kaj ne bi trebala biti tamo?- uputio sam jedno od glupljih pitanja u svom životu
Odmah sam požalio.Zajecala je tiho.Drhteći.
-Morala sam se maknuti...povraćala sam tu iza..stari mi je otišao po neke tablete u auto
Nježno sam je zagrlio i onu zatajenu psovku uputio sebi.
4.
Nisam mu nikada rekao.Otišao sam iz bolnice s uvjerenjem da ne želim biti blizu njega dok je ona blizu.Kako ostati priseban uz nekog koga si toliko želio?Kako reći frajeru bez nogu da si mu jebao ženu?Dosta prije njega ali ipak.Muški to ne vole čuti.Da se slažeš snjim kako je njegova vizija željene smrti izvrsna i da se ne možeš sjetiti bolje.Primamljivije.Ukusnije.Držim se one stare i mudre.Što ne znaš ne može boljeti.Tako i prema drugima.Bilo je dovoljno što smo podijelili trenutke njegova sakaćenja.Nismo morali dijeliti slike pohote njegove žene.
Bio je to sam kraj srednje škole.Zadnja jebena godina koju sam se htio provući pošto poto.Ona je bila treća godina.Zamamna samo pažljivom oku jer ispod majica Maidena ili Metallice disale su grudi pohote.Htjela me je još od prošlog ljeta.Ja sam glumio nedostupnog.Neosvojivog.Koja zabluda.Kad mi je ugurala jezik na stanici u Vukovarskoj, odmah ispred škole, znao sam da me ima.Onako kako žena može manipulirati muškarcem koji misli samo kurcem.Trošili smo se iza škole.U školi.Bježali sa satova radi ševe na brzaka u wc-u.
Bježali iz «Poola» na Savskom mostu jer nas je baba uhvatila in flagranti.Osjećao sam se kao car.Najpoželjniji komad na školi tuče sve moguće konkurentice.Jednu malu sprema u traumatološku jer ju je uspjela uhvatiti u Pauku.Babinjak.Stross.Jarun.Krov njene zgrade.Nije bilo mjesta gdje nije željela.A onda je došao kraj. Školovanja, mislim.Nekako bez svakodnevnog viđanja izgubili smo se u mimoilaženju.Kao da je neka ruka sudbine, nazovimo to tako, odlučila da više ne trebamo jedno drugome.Bez svađe.Bez mnogo riječi.Otišla je u Novu Gradišku.Rekla da me voli i nestala.Popizdio sam.Zapakirao sam u ruksak bambus napravljen u plastičnoj ambalaži od cole i krenuo put slavonije.Bez ikakvog obrazloženja starcima.Nije ih baš bilo briga.
S prvih nekoliko koraka počela je mora.Javio sam joj iz govornice da sam tamo i ubrzo je stigla.Čudna.Daleka.Nepoznata ali poželjna.Objasnila je da mogu spavati kod nekog frenda blizu bazena.Pored kožare.Nema bada.Glavno da smo blizu.Počinje košmar.Nju kid in taun!Dolaze njeni poznanici.Bivši frajer.Ok tip.Frendica.Jebežljiva i totalno narajcana cura koja se nije mogla dobro navlažiti.Saznao sam to osobno nekoliko dana poslije u smradu stare kožare, nakon svih saznanja o mojoj princezi.
Ševili smo se u inat njoj.Suha prijateljica mi je uz kavu, nimalo suptilno rekla da je Maja dan prije mog dolaska potrošila nekog tipa.Lokalnog jebača.Tražio sam ga.Nisam ga našao.Možda i bolje jer baratao je neki istočnjačkim sranjem.Neki pojas.Neki dan.Moja cura.Neki dan.
Moj domaćin me malo odvukao od ljubomore i kretenizma.Spavali smo u sobi male prizemnice.On i ja u jednoj.Zid nas je dijelio od sobe gdje mu je žena «spavala» s ljubavnikom.Goran mi je bio cooler.Htio ju je vratiti.Tada nisam znao da žene kad unište žudnju prema nekome, nema više.To je to.U to vrijeme koliko sam proveo kod njega, za nadnicu od litre pelina pisao sam mu ljubavna pisma.Gorki soneti za gorki pelin.Ne znam jesmo li uspjeli u nakani da je vratimo.Zadnju večer kod njega iza tankih žbukanih zidova čuo sam stenjanje.On je pio u Astoriji.Ja sam trusio pelin.
Par mjeseci kasnije Goran je bio perjanica belih orlova a ja naivni pripadnik HOS-a.
Ironično.Zar ne?
Sutradan sam otišao za Zagreb.S nogom u guzici.S nogom od Majina tetka.
Poslala mi je pismo.S otiskom poljupca.Crveni ruž.Od onda ne volim ruževe.
Vratila se krajem ljeta.Željna.Poželjna.Potrošila me u svojoj sobi i nekoliko sati kasnije, sjedeći meni u krilu, uz glasan smijeh pričala frendicama ispred škole kako sam obilno svršio.Tako je voljela seks.Njezino poslanje.
5.
Treperila je u drhtajima dok sam je lagano grlio pokušavajući bezuspješnu akciju utjehe.Tada je došao njezin stari.Sjećam ga se.Brkati policajac.
-Je li sve u redu Maja?Evo ti maramice i tableta.
Odmaknula se od mene i okrenula ocu.
-Ovo je Eugen.Bio je s Mislavom u ratu..- rekla je i progutala tabletu
Otac je ispružio ruku.Prihvatio sam je.
-Drago mi je...
-Bili ste mi poznati od nekud.S fotografija vjerojatno.
-Da..- rakla je Maja i pogledala me – S fotografija s fronta...
Primio ju je pod ruku i laganim korakom odveo prema lijesu.
Gledao sam u njih.Kroz njega.Vidio sam samo nju.Tako poželjnu u uskoj haljini, kao miče bokovima dok nestaje u mirisu smrti.Znala je da smo bili zajedno u ratu.Nebitna činjenica mrtvom Mislavu ali nije me napuštala ta misao.Izašao sam iza pogrebnih dekoracija i zgazio cigaretu đonom.Filter je ostao deformiran kao mrtvi fetus.Tada me pozvao svećenik.Jednim pokretom ruke.Prišao sam lijesu i uz još nekoliko muškaraca, kršnijih od mene, uhvatio ručku boje bakra i prebacio kovčeg na rame.Bio je začuđujuće lagan.Vjerojatno zbog nedostatka nogu osobe položene na meki baršun.Hodali smo lagano, u nekom prividnom skladu s limenom glazbom.Ispred mene neko je dijete nosilo križ.Svećenikova halja vukla se po prašini.Maja je micala bokovima boginje seksa.Opustio sam se.Zažmirio i jednakim razmakom koraka hodao uz usklađenu masu.Vidio sam ga.Mislava.Vidio sam ga izvan miješanja mirisa voštanog kapanja i početka truljenja njegova nekompletna tijela.Gledao sam kako leži na postelji, bezbrižan i uzbuđen u glavi.Bez erekcije penisa.Bez razmišljanja što su učinili s njegovim odrezanim nogama.Bez strahova.Nasmiješen i friško obrijan promatrao je Maju kako svlači crnu haljinu korote.Isteže noge i kotrlja najlonke niz kožu.Prilazi mu četveronoške.Polako.Ljubi ga po pupku, kao da traži mjesto gdje uspavana leži njegova krutost.On je povlači prema sebi.Gore.Na lice.Stavlja joj jezik na klitoris i prelazi po njemu kao po omiljenom macho sladoledu.Ona ga prima za kosu.Onako kako samo ona zna.Kao da želi cijelu glavu u sebi.Da se okupa u mokroj nutrini.Stavlja prste na usmine.Širi ih.Mislav gura jezik u nju.Osjeća miris njene želje.Guta okus.Gura prst.Dva.Tri.Maja se trza.Širi usmine još jače.Mislav je čvrsto prima za guzu.Na licu osjeća treperenje njenog tijela.Još malo pa će je osloboditi!Pritišće njenu težinu na sebe.Ona se grči.Trese.Škaklja je mali tok sokova što joj klizi niz nogu.Vrišti.Mislav popušta stisak.Sperma njegova uma proljeva se u njegov mozak. Ejakulira usporedno sa zadnjim dahom.
Zapinjem za neki kamen.Posrćem ali ostajem na nogama.Oči su mi otvorene.Nitko ništa ne govori.Dostojanstveno šute.Prilazimo raki.Spuštamo lijes na fosne i pomičemo se unazad.Gledam samo u Maju.Želim je.Svećenik počinje molitvu.Spuštam prekrižene dlanove.Maja tiho jeca.Grudi joj drhte.Haljina želi pokidati šavove.Netko se glasno zakašljao.Truba svira «Fala».
Već odavno nisam tu.Dlanovi mi stišću ukrućeni penis.Mislav i ja znamo veličinu malih smrti. Znamo cijenu davanja i slobode. Znamo kako je voljeti ženu. Znamo koliko požuda stvara odmak od stvarnosti.
KRAJ
15. ožujak 2009 20:51:22
|
(0) komentara
čet - 05.03.2009
milost vjetra
Zvala se Adrien i imala je najdublje i najtužnije oči koje je moćni Eol ikada vidio. Bile su boje njegove slobode, plave kao vedro nebo. Željela je samo dodir nježnosti. Iskrenu ljubav. Pripadnost nekome. Željela je vidjeti more, cvijeće, ptice, zvijezde ali nije mogla jer bila je slijepa. Željela je trčati i plesati. I grudati se zimi ali nije mogla jer neko zlo vrijeme i zli ljudi oduzeli su joj noge.
Te je jeseni stari Eol, a on je zaista star, kao vrijeme samo, stigao sa sjevera gurajući svojim rukama toplinu u neke nepoznate krajeve. Dug je put od sjevera svijeta i vjetar se umorio. Utišao je dah u jednoj malenoj zemlji koja mu se svidjela zbog različitosto koje je krila. Znao je da je prije nekoliko godina krvarila i da još vida rane ali želio se odmoriti baš u njoj i gledati čiste planine i more. Baš kad se umirio u krošnji kestena ugledao je plave oči djevojčice i njene ruke mirno položene na koljena. Sjedila je pred zgradom u kojoj su živjela djeca. Eol je z ao da ljudi ponekad odbace stvari zbog nesavršenosti. Da ponekad neki čudni ljudi odbace djecu. Nije znao razlog zašto. U toj zgradi živjela su odbačena djeca. On je volio djecu jer ih je smatrao jedinim iskrenim dobrom kod ljudi. No, nikada nije vidio toliko tuge kod djeteta kao kod Adrien. Prišao joj je u tijelu Lahora i nježno je pomilovao po kosi.
- Vjetre!- radosno je uzviknula i razvukla usne u osmijeh
Šutio je jer mu još nitko nije nakon dodira spomenuo ime. Znao je sve jezike svijeta i odmah je shvatio što je djevojčica rekla.
-Dodirni me još jednom vjetre..- prozborila je
Vidio je sreću kojom se ozarila nakon njegova dodira i smilovao se. Prešao joj je najtoplijim dahom preko obraza. Sjeo je pored nje.
- Kako znaš tko sam?- upitao je
- Slušam te uvijek kada prolaziš kroz krošnje...Ljudi te zovu vjetrom. Znam da si slobodan i velik. I nevidljiv. I da znaš biti jako ljut...
- Rijetko sam ljut djevojčice, ne boj se. Kako ti je ime?
- Adrien
- Lijepo ime. Kao more ove zemlje. A zašto si tužna Adrien?- želio je saznati vjetar
- Usamljena sam jer nisam slobodna kao ti. Ne mogu trčati za loptom, hvatati leptire, plivati...ne mogu se kretati a toliko bih htjela...još jednom barem. Znaš, kad sam bila jaaaako mala trčala sam po livadama s mamom i tatom, dok..- pognula je glavu s izrazom tuge- Dok nisu došli zli ljudi i uzeli mi roditelje i noge..ne sjećam se kako su izgledali jer sam bila jako mala...
Vjetar se rastužio.
- Ali ovdje ima mnogo djece. Sigurno ti je lijepo s njima.
- Volim ih ali ne žele se igrati samnom. I znam da će svi jednom otići. Ovdje žive djeca bez mame i tate i uvijek netko dođe po njih pa ih zagrli...
- I tebe će, Adrien, netko uzeti k sebi...
- Meni samo priđu i podragaju me po kosi...znaš, odrasli ljudi žele lijepu i zdravu djecu...
- Ti si ovdje najljepša Adrien. Imaš nebo u svojim malim očima i ne moraš biti tužna.
- Imam nebo ali ne vidim ga. Ni Sunce ni more, niti leptire niti zvijezde...slijepa sam..
Eol je osjetio tugu. Uzeo je Adrien za ruku i rekao
- Dođi samnom...
uzeo ju je u naručje i nekoliko trenutaka poslije letjeli su iznad grada. On je postao njezin pogled. Odveo ju je na najljepšu livadu i letio s njome pored leptira. Brali su cvijeće. Letjeli do mora. Imala je najljepši osmjeh kojeg je vidio. U predvečerje su se vratili pod krošnju kestena. Odmah je shvatio da ona nikome ne nedostaje jer su njena kolica još uvijek stajala na istom mjestu. Puhnuo je snažno i otvorio sve prozore. Djeca su se preplašila no prešao je svojom mirnom rukom oreko njihovih glava i svi su ponovno usnuli. Položio je Adrien na krevetić.
- Sad imaš tajnu koju nitko nema. Letjela si bez krila..- šaputao joj je
- Hvala vjetre- tiho je rekla
- Znaš, ne budi tužna zbog toga što si drugačija. Ne misli nikada da manje vrijediš. Ostani uvijek ovako sretna, kao sada, s najljepšim očima na svijetu..
Sutradan je nije vidio. Prošao je jednim od svojih tihih koraka kroz hodnike zgrade i pronašao je pored kreveta. Uplakanu.
- Što je Adrien? Zašto plačeš?
- Rekla sam djeci da sam letjela s tobom. Smijala su se...a teta je rekla da lažem..nitko mi ne vjeruje..
Lagano joj je otpuhnuo suze.
- Ne vjeruju ti jer oni nisu letjeli samnom. Niti će ikada letjeti. Ljudi ne vjeruju onom
što ne vide. Boje se nepoznatog. Najviše se boje dobrog u drugima. Ti si dobro, dijete drago. Nosiš to u sebi...
Podigao ju je i stavio u postelju.
« Spavaj sada.», prošaptao je.
Poslijepodne je gledao kako odrasli odvode drugu djecu. Znao je da će ona ostati zauvijek tamo. Usamljena bez njega. U ponoć, tiho je otvorio prozore njene sobe i uzeo je u naručje. Letjeli su oko zvijezda. Oko planeta, do ljudima nepoznatih svijetova. Pred jutro vratio ju je u krevet. On je usnuo u krošnji kestena. Probudila ga je galama djece.
- Lažeš adrien!! Ne smiješ lagati! Pokvarit ćeš ostalu djecu!- čuo je strogi glas neke žene
- Ne lažem! Bila sam S vjetrom!- raspoznao je Glas Adrien i trenutak poslije čuo zvuk kao kad ljudi lupaju dlanom o dlan
Našao ju je samu u sobi. Zaplakanu. Osjetio se krivim. Mnogo je puta već vidio kako nešto što ljudi zovu nada uništava život.
- Ne plači Adrien. Oni ne razumiju. Oni oduvijek žele neke nedostižne stvari a ne vide važno. Oni imaju zdrave oči ali ne ljube boje. Ne vide rast cvijeća. Ti ljubiš boje jer si ih samo na kratko vidjela. Oni trče kroz dane ne mareći za ništa i sve ljepote, stvarne ljepote njima su daleke. Ti cijeniš te mrvice koje sam ti pokazao. Umiri se dušo...Oni u tebi ne vide radost života nego nedovršeno dijelo..Ne brini, ja ću uvijek biti uz tebe.
Prestala je plakati. Njeno neiskvareno srce shvatilo je da govori istinu i da njezina malena glava nosi tajne nepoznate drugima.
- Hvala ti vjetre..
- Ostavit ću otvoreni prozor pa me pozovi ako želiš...
Zagrlio ju je i otišao u pohod krošnjama. Trebao je pomoći listovima da dodirnu zemlju. Nije čuo njezin glas. Uvečer, kada se vratio vidio je gužvu pod njenim prozorom. Prišuljao se i i ugledao njezino tijelo kako nepomično leži na tlu.
- Ma poludila je mala...- čuo je glas one žene – Već par dana pričala je da leti s vjetrom...
- Jadno dijete..- rekao je neki drugi glas
Eol je letio iznad njih i ćutio veliku tugu. Osjećao je bijes ali i krivnju. Tada je osjetio nečijij dodir. Lagan kao i njegov. Začuo je šapat identičan njegovom.
« Hvala ti vjetre...Oslobodio si me..»
Nestala je kao dijete vjetra prošavši kroz uzdrhtalo lišće.
« Znači to je duša o kojoj ljudi govore...», pomislio je i krenuo ka jugu
Iza sebe ostavio je oblake da prosipaju kišu, kao radosnice za Adrien. Svake jeseni on posloži lišće na njenom malom grobu u riječi Amin mella lle, što na vilenjačkom jeziku znači volim te.
Sjetite se nje kada vam vjetar prođe kroz kosu i kada kiša krene prema tlu.
Slobodna misao. To je najveća ljepota.
5. ožujak 2009 15:19:10
|
(0) komentara
sri - 25.02.2009
bezuvjetno
bezuvjetno
Poslije nesreće više nije bilo isto. Morao si je to priznati. Ona je i dalje bila predivna žena. On tek polumuškarac. Nesposoban da joj pruži desrt ljubavi za kakvim je žudjela. Sjedila je na podu okrenuta mu leđima. On je bio na rubu kreveta. Nježno joj je masirao ramena. Na tv-u su raspravljali o nekoj nebitnoj temi. Prignuo se malo i poljubio je u vrat. Zadrhtala je. Prošao joj je cijelom dužinom ruku. Osjetio je uzbuđenje. Njene nakostriješene dlačice. Tako je drhtala i nekada. Dok je on još posjedovao snagu u donjim ekstremitetima. Želio joj je darovati užitak. Znao je da ga voli zbog onog iznutra. Što god to bilo. Ali i ona je od krvi i mesa. I ona osjeća potrebe kao i svi. To ga je gušilo mjesecima. Stavio joj je dlan na čelo. Osjetio toplinu. Krv joj je kolala brže. Nagnuo ju je prema sebi i šapnuo na uho.
- Dođi... Ispružio se na krevetu i povukao je prema sebi. Vidio je želju u njenim očima. Skinula je majicu. Priljubio joj je usne na gole grudi i jezikom kružio po bradavicama. Tijelo joj je oživjelo. Kao kad ju je nekada ljubio. Povukao ju je još više.
- Dođi mi iznad lica...- isprekidanim dahom
Svukla je gaćice. Raširila je noge i naga klečala iznad njegova pogleda. Malo je podigao glavu. Lagano jezikom prešao preko usmina. Zažmirio je. Volio je obilježja njenog međunožja. Miris. Okus. Nosnice su upijale mentol. Prstima je razmaknuo usne i poljubio klitoris. Zažmirio je. Plašio se užitka u njenom pogledu. Pomicao je jezik po nabubrelom klitorisu. Povremeno ga grickao zubima. Poželio je ući u nju.
Iza sklopljenih očiju prisjećao se posljednjeg vođenja ljubavi. Ubrzao je kruženje jezika.
.....
Bila je zima. S druge strane stakla pahulje su padobranski mirno i snježno tihe padale na ulicu. Ona je gledala kroz prozor i nije čula kada joj je prišao. Stavio joj je ruke na grudi i privio je k sebi. Na guzovima je osjetila njegov nabrekli falus.
- Mmmmm....guza mi je nešto probudila...- rekla je mazno
Spustio je ruke niz haljinu i počeo je dizati naborajući je prstima. Stisnula je stražnjicu još više k njemu.
- Hoću te jebati...
Nasmijala se i okrenula prema njegovu licu. Prislonila je usne na uho.
- Ja ću tebe jebati!- šaptom
Kleknula je i nakon par rutinskih pokreta ud joj je bio duboko u ustima.
......
Otvorio je na trenutak oči.Vidio njenu zabačenu glavu. Ruke kako joj maze grudi. Znao je da da sada mašta o tvrdom udu koji prodire u nju. Koji je čini ispunjenom. Animalno ženstvenom. Gurnuo je jezik duboko. Dlanovima joj stisnuo stražnjicu.
.......
Vratio se idili prisjećanja. Od kada je zna, priznao je i njoj i sebi da je bolje upražnjavala oralni seks od svih. Podigao ju je za ramena i naslonio na prozor. Osjetila je hladnoću stakla i naježila se od uzbuđenja. Sada je on klečao kao ponizni rob njezine pičke i jezikom vlažio u laz u hram užitka, razmaknuvši prstima gaćice. Stenjala je i ubrzo ga grubo gurnula na leđa. Ležao je na podu a ona ga je opkoračila, primila za kurac i polako uvidila u sebe. Nabijala se na njega stavivši mu ruke na prsa. Grebla je, zabijala nokte do granice bola. Njegovi su prsti gnječili stražnjicu. Naglim pokretom prebacio ju je na leđa i snažno počeo ulaziti u nju. Čuo se zvuk vlažnog udaranja njegovih bokova. Nije mu mnogo nedostajalo da svrši no želio je da i ona doživi vrhunac. Dizala je stražnjicu kao da želi da uđe još dublje. Kao da ga želi proždrjeti pičkom. Ljubio joj je sise i lizao vrat dok je ona na njegovu ostavljala tragove ugriza.Primio joj je noge i stavio ih na svoja ramena. Počela se grčiti i zabola mu nokte u guzove. Znao je da se bliži vrhunac i pojačao je ritam. Osjetio je bol u stražnjici. Slatku bol užitka. Tijelo joj se počelo trzati i na kurcu je osjetio grčenje mišića. Izvadio ga je i počeo izbacivati sjeme po njenom trbuhu. Jednom je rukom razmazivala sjeme a drugom ga držala za ud. Imala je onaj, njemu tako poznat i tako drag pogled izgubljenog djeteta.
- Idemo dušo. Zakasnit ćemo. – rekao je zadihan .- Znaš da ne volim žuriti po ovakvom vremenu.
Slika je nestala. Posljednji potpuni užitak s njim. Htio ju je osloboditi tereta kojeg nosi dok je uz njega. Htio joj je vratiti sitost u tijelo. Osloboditi je. Bezuvjetno joj zadnji puta izmamiti vrisak. Stisnuo joj je stražnjicu. Potpuno je bila na njegovim ustima. Jezik je bio duboko u njoj. Drhtala je. Uvijala bokove. Znao je da neće dugo. Primio joj je ruke. Stavio ih na svoju glavu. Razumjela je pokrete. Pritisnula mu je glavu prema sebi. Počela se grčiti. Vidio je nadimanje grudiju. Čuo je krik olakšanja. Gutao je sokove njene unutrašnjosti. Polako je gubio dah. Tekućine užitka kolale su mu grlom. U glavi je osjetio buđenje uda. Čvrsto ga je držala za kosu. Vukla ga još više k sebi. Želio je kraj. Abdikaciju života. Slobodu svojoj ljubavi. Ćutio je ejakulaciju u mozgu. Sjeme konačne strasti rasipalo se umom. Poput rijeke koja ponire u more. Nije više disao. Postao je dio nje. Svojevoljno ugušen njenim sokovima. Sobu je obujmio mrak. Sperma njegova uma kopnila je u posljednjem dahu. Smrt je izgledala divno. Mirisala je po mentolu.
25. veljača 2009 18:22:40
|
(0) komentara
pon - 23.02.2009
sjenčanje
Beskraj blijedoplave sipa tihu sjetu.
Dan je nijem.
Tromo ostavlja vrijeme za sobom.
Kap po kap.
Polako kao erekcija navike supružnika.
Umotan u maligna sjećanja
zumiram humke marljivih krtica
kao uljeze na zelenom make up-u ledina.
Akne underground scene naturalne mistike.
Slijepi rovokopači dozivlju svjetlost.
Ja sam stigmatik prošlih povjerenja
na prozoru nemira.
Ipak, skrušenim pomakom glave
rastjerujem zablude i mijenjam ih priznanjem.
Interes je u pitanjima.
Kako se ljubiš?
Pomisliš li ponekad bi li naša bliskost
radovala kristale vode i modelirala ih u
molekularne statue vrhunske forme?
Koji dodiri sviraju kantatu trncima?
Zašto je nebo plavo, sada ,
kada te toliko želim?
A tek je nekoliko umorenih danas iza nas.
Slušam te između miroljubivih stepanja kiše.
U šutnji, na stijenkama zdjele apsolutne tišine.
U prostoru tvojeg bivanja.
U otopini slomljenog svijetla i blage tame
i s lijenim dahom vjetra s krovova,
nehajnim dodirom ruke projiciraš moj stvarni oblik.
Ljubiš me nježno. Nesvjesno. Bezusno.
Instrument je nebitan, opojnost je u zvuku.
Esencija si umirenja.
San i zbilja ljuljaju se zagrljeni u sentiš ritmu shvaćanja.
Scena pokladne zbilje.
Krinke pod maskama veličaju buku.
Spokojan dan prelama privid.
Omamljenog naglom svjetlošću
labrador spoznaje vodi me u zadnje sate
u kojima bih ti pričao,
možda kako mi je mali dodir značio puno,
kako me libido truje da te dotaknem
a svjesnost tvoje vrijednosti drži me podalje
jer nekako, s cjelokupnim uvidom u nas
od poznanstva do sada
mislim da je jedan od mojih anđela
pobijedio zaborav
i utjelovio se u tvojoj ugodnoj statici
a ja sam onaj koji zna slomiti krhke ljepote
kolonija tihog gnjeva
i ne želim to dopustiti
makar sve trajalo samo do sada
ili daleko u budućnost
razlog našeg spajanja je mnogo više od tjelesne privlačnosti.
23. veljača 2009 20:12:49
|
(0) komentara
sub - 21.02.2009
ištem
savjete i sponzorske ponude za izdavanje zbiraka
21. veljača 2009 11:22:15
|
(0) komentara
sri - 18.02.2009
o jednoj magli
Iza stakla tramvajske buke
van mase umornih i besanih lica
oko grada ovila je ruke
dok oštrila se jutarnja špica.
U dosluhu sa vodom neukroćene Save
i jesenjim dekorom lisne agonije
guta u sebe smrznute trave
i sakriva zvuke gradske simfonije.
Gledam je kao tajnu svitanja
i vidim neke pospane zjenice
i gomilam u sebi neka pitanja
u maglu bacam neke rečenice.
Koračam sam sa zvukom svog hoda
kroz zgusnuti zrak obale neke
i moj je dah maglina roda
dok lijepi se za nju i glazbu rijeke.
Mnoge su magle već prošle ovuda
i snuždile radost na licima ljudi
no, ova nekako sa srećom vrluda
jer iza njenog vela netko se budi.
i šutnjom te volim
18. veljača 2009 19:28:49
|
(2) komentara
blog vrijedan pohvale.
kroz maglu gledam u priču o jednoj magli... Kiss:)))
pon - 16.02.2009
vodimo ljubav
spusti svoju nagost na pamučne niti
i otpusti nadničare stida
da ti nesmetano darujem slobodu.
sakupit ću po tebi krhotine neostvarenih želja
i besramnim dodirima usana lijepiti mozaik strasti.
opusti se.
prepoznat ćeš trnce naslade
kako prate nasumični mimohod poljubaca
i tražiti uvijanjem tijela i podatnošću kože
nježne prste koji se gube u ritmu pohote.
zagrli me.
upijaj me bedrima i guši grudima
dok ti umom rominjaju suze putenih vrhunaca
a nokti se zabijaju u leđa
grozničavim pritiscima spasa.
poljubi me.
sleti tihim jecajima satisfakcije na ponuđene usne
i dok tvojim dahom hranim opuštenu nutrinu
potraži svoj odraz u mom pogledu.
vidiš da ne lažem.
16. veljača 2009 17:04:18
|
(2) komentara
mijenjaš se...Kiss:)))
E da. Istina prenijeta.
sub - 14.02.2009
tango
Stavi dlan na moj dlan i zareži iskrama repatice crnu svilu neba u koroti.
Podijelimo kozmos na dva jednaka dijela i igrajmo se sjena i gospodara.
Poziraj mi na fresci istočnog grijeha.
Poleći ću te na zvjezdano krzno velikog medvjeda i otapati tvoj stid.
Smirenim kistom jezika brisat ću zaboravljene sunčeve pjege s tvojih obraza.
Ti si delicija na trpezi u slavu Erosa.
Udisat ću šumove dalekih valova iz tvojih slušnih školjaka.
Odazvat ću se timpanima koji tuku iza tvojih grudiju.
Ja sam plaćenik tvoje požude i ovi prsti crtaju kartu tvojih drhtavih erogenih zona.
Raširi noge.
Budi slutnja snošaja.
Pusti da kušam okus kojim si ispunjena.
Drži mi glavu u rašljama omamljene kušnje i ne puštaj je sve do ruba svemira.
Tamo, s tvoje strane, gdje kipi blještava Venera slomi moja koplja štitovima cjelova.
Ja sad ležim nemoćan pod tvojom vlašću.
Uzmi me za saveznika kad izvori zore poteku i isperu ugalj noći.
Biti ćemo užarena lava koja mrvi kruto stijenje čekanja.
Tek u horizontali olakšanja pripast će nam sjene.
14. veljača 2009 12:47:17
|
(6) komentara
...zadovoljan...što je različito od zadovoljen....
uvijek dolaziš uz zvuke nekog plesa... danas si izabrao tango, slučajno ili namjerno... Kiss:)))
Tango... U praiskonskoj vatri božanskog u ljudima...
prekrasno....tango jedan od najstrastvenijih plesova....
oho, ti si tu :)
Wooow....
ned - 09.11.2008
supstrat
Ugašeni televizor,
crna rupa dvodomenzionalnog svijeta.
Jutro je traka svijetla.
Nit Sunca prošla je kroz filtar zavjesa,
fotoni prkose nijemom tkanju crne,
prišili su se za ekran.
Blijeda traka šumova buđenja preko ušutkanih vijesti
i crnih kronika.
Vikend lijenost drži me pod krovom.
Sve vani je u bučnoj dostupnosti,
razgrađuje nutarnju tišinu prostora i misli
i dnevnog boravka i mene.
Dimenzija osjeta gutala je noćas previše.
Smrznute slike,
razlomljeni slide show uspavanog umora,
ponekad me prebace na periferiju apatije.
Kava i užarena aroma autodestrukcije,
odškrinuta vrata utočišta.
Kad se tope nadanja,
kao šminka brzopoteznih starleta pod reflektorima,
i putar s glave nemoćnih moćnika,
ciljevi su fleke u daljini
a hrabrost se dvoumi koraknuti,
baš kao u jutrošnjem prigradskom osvješčivanju,
uz povremene drhtaje,
shake svježine novog dana i nepriznate bojazni
za nas, za njih, za tebe i mene,
za one u slatkim i čistim okovima oznojene moralnosti,
prihranim optimizam aerobnim mislima,
udahnem duboko, spretno izbjegnem kašalj i šljam,
....ljudi u opreci s Gradom,
slijepi šeću trendove...
....listopad škripi kroz sipinu...
....koraci gnjave usnulo lišće...
....lirika zagrebačke jeseni dimi se iz kartonske čaše...
...mlado vino, cimet, klinčići...
....udaljene mrlje mijenjaju strukturu...
I sitna radost je naposlijetku radost.
9. studeni 2008 14:27:32
|
(5) komentara
"I sitna radost je naposljetku radost...", znaš da je, bez obzira na sve... Kiss:)))
:)
Treba znati uživati u sitnicama, pozzzzzzz! ;-)))))))))))
ovo mi djeluje razlomljeno, mutno... ne znam čak ni sviđa li mi se ili ne. :P
Tek sam sada otkrio Tvoj izvrsnu pjesmu o onome ljubavnom pismu iz 2006.godine.Sreli smo se mislim 2004. u Nacionalnoj Knjižnici na dodjeli Erato.Pričao si kako ste jahali magarce negdje dolje u dalmaciji. Pjesmu si postavljam na hard..izvrsna je iskreno je ...pozdrav ..sve dobro. Moji blogovi:
http://krajnazemlji.mojblog.hr
http://lulallay.blog.hr
http://tangonuevo.blog.hr
http://yallalul.bloger.hr
http://yallalul2.bloger.hr
http://www.guitar-rumba.com
